Slavomir Maričić (72) iz sela Tepeče iznad Ušća na Ibru, neverovatnim spletom srećnih okolnosti, pre dvadeset godina preživeo je udar groma. Danas se kaže oseća zdravije nego ikada, a gromove je počeo izuzetno da poštuje.
U ovom kraljevačkom kraju, u brdima iznad doline Ibra, munje i gromovi nisu nepoznanica za meštane. Kovitlanje oblaka iznad klisure usled jakih vazdušnih struja, zna da donese nevreme „iz vedra neba“. Slavomira Maričića iz Tepeča udario je grom dok je kopao u njivi. Prvo je udario u vrh motike a onda se preko držala spustio niz njegovo telo. Slavomir je istog trenutka pao u nesvet uz teške opekotine koje je zadobio. Tek posle sat vremena, njegova žena Milenka i drugi meštani su dotrčali do njega. Zakopali su ga u zemlju i ukazali mu prvu pomoć kako bi ga dopremili do bolnice u Kraljevu, udaljene čak 85 kilometara.
– Radio sam u njivi sam. Dan je bio topao, a oblaci su se videli samo prema Novom Pazaru. Posle nekog vremena počela je da pada neka kišica, i ja sam rešio da krenem kući. Spustio sam motiku pored sebe, i od tog trenutka sam imao prekid. Zatim sam čuo ženu kako me doziva, a meni u glavi samo odjednom prođe da sam se šlogirao. Počinju da dolaze i drugi ljudi i odjednom me stavljaju u zemlju i zakopavaju. Ja ih pitam šta to rade, i onda mi oni kažu da me udario grom – kaže Slavomir.
On kaže da je samo glavom mogao malo da se pomera, a da mu je telo bilo kao da je „okovano u gvožđe“. Priča da je sat vremena ostao u zemlji, i da je tada doživljao neverovatne promene u glavi i telu.
– Samo sam se preznojavao. A u glavi neverovatan strah. Oči samo idu levo desno. Nakon što su me otkopali, poveli su me kući, a onda mi se dogodi da ponovo počenem da padam i da plavim po telu. Tada su me ponovo zakopali. Opekotine sam imao od ramena na dole. Nijedna dlaka nije ostala. Ostao sam živ samo zahvaljujuči gumenim čizmama koje sam imao na sebi – priča ovaj danas vitalni Tepečanin.
I uspeo je Slavo da se oporavi, a danas, posle skoro dve decenije od događaja, kaže da se oseća zdravije nego ikada.
– Dobro se osećam. Radim na njivi, čuvam stoku. A gromove sam počeo da poštujem. Svaki put kada zagrmi setim se tog dana u njivi i shvatim da sam jedan od retkih ljudi koji su preživeli direktan susret sa gromom. Kada me pitaju moji rođaci ili prijatelji jel me je strah, ja onda njih upitam da li se oni plaše. Jer, ja sam završio sa gromovima. Čuo sam kada je puklo, a mnogi drugi nisu – objašnjava kroz osmeh Slavomir.
Izvor: Srbija video